Sve tajne islamskog bankarstva: Kako su bankari riješili “zadatke” iz Kur’ana i sunneta

Sve tajne islamskog bankarstva: Kako su bankari riješili “zadatke” iz Kur’ana i sunneta
Aida Hanić je Sarajka koja radi na Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a iz oblasti islamskog bankarstva završava doktorat na Ekonomskog fakultetu u Sarajevu. U razgovoru za naš portal govorila je o osnovama ovog posebnog, religijski uslovljenog bankarstva.

Kad je nastalo islamsko bankarstvo i u kojem omjeru je danas u svijetu prisutno?

Islamsko bankarstvo je dio islamskih finansija koje čine još islamsko osiguranje (tekaful), sukuk (islamske obveznice), islamski fondovi i druge vrste islamskih finansijskih institucija. U toj ukupnoj strukturi islamskih finansija ono je zastupljeno 73% i predstavlja najrazvijeni oblik islamskog ekonomskog sistema. Kao finansijske institucije, islamske banke počinju se razvijati tokom 1960-ih godina kada počinje proces dekolonizacije (ponovnog sticanja nezavisnosti od kolonizatora) većine islamskih zemalja. Međutim, veoma je važno istaknuti da je ekonomski sistem s islamskog aspekta star koliko i sama religija, više od 1.400 godina, i kao takav ima uporište u Kur’anu i sunnetu (praksi) poslanika Muhameda. Temeljni diskurs islamske ekonomije jeste ostvarenje javnog interesa (ostvarenje koristi za cijelu zajednicu), što proizilazi iz šerijata koji reguliše svaki aspekt ljudskog života, uključujući i ekonomska pitanja.

Općenito, doprinos islamskih filozofa, ekonomista i historičara razvoju ekonomske misli je izuzetan, ali je dugo vremena bio nedostupan široj javnosti usljed veoma kasnog prevođenja tih djela na neke od svjetskih jezika. Ovdje bih samo istaknula primjer izuzetnog islamskog mislioca Ibn Halduna. Njegovo najpoznatije djelo jeste “Muqaddima” (Predgovor) koje je napisao 1337. godine a u kojem se dotakao mnogih tema, između ostalih i pitanja rada i raspodjele rada, zarade, uloge države, oporezivanja itd. Poređenja radi, Adam Smith je “Bogatstvo naroda”, kao jedno od kapitalnih djela ekonomske teorije, napisao tek 1776. godine, što je 400 godina kasnije u odnosu na Ibn Halduna. Međutim, razlog zbog čega “Muqaddima” nije ranije dobila na značaju jeste što je on bio poznat samo u arapskom svijetu i što je njegovo najveće djelo prevedeno na engleski jezik tek 1958. godine.

Kao što sam već napomenula, period 1960-ih određuje se kao formalizovani početak razvoja islamskog bankarstva u smislu osnivanja prvih islamskih finansijskih institucija. Kao posebno bitan događaj izdvaja se 1963. godina kada je u Egiptu osnovna islamska finansijska institucija Mit Ghamr Savings Bank, koja nije imala funkciju banke, već je imala karakter štedno-investicijske institucije, ali zbog njenog historijskog značaja može se smatrati pretečom modernih islamskih banaka. Iste godine kada je u Egiptu osnovan Mit Ghamr, u Maleziji se osniva Muslim Pilgrims Savings Corporation koji 1969. godine poprima funkciju fonda poznatijeg kao Tabung Hajji. To je bila institucija koja je prikupljala štednju onih koji su sredstva odvajali za odlazak na hodočašće u Meku (hadždž).

Tokom perioda 1970-ih godina dolazi do ekspanzije islamskog bankarstva i finansija pa se tako 1975. godine osniva islamska razvojna banka (IDB) kao krovna islamska institucija koja ima karakter multilateralne razvojne banke, kao i Dubai Islamic Bank, prva privatna islamska banka na svijetu. Isto tako, tokom 70-ih dolazi do osnivanja islamskih finansijskih institucija van većinski muslimanskih zemalja, konkretnije 1978. godine se u Luksemburugu osniva prva islamska finansijska institucija koja posluje na islamskim principima pod nazivom Islamic Finance House.

Period od 1990-ih do danas okarakterisan je kao proces internacionalizacije islamskog bankarstva. Tu se posebno misli na ekspanziju islamskih finansijskih institucija širom svijeta, prije svega putem osnivanja tzv. islamskih prozora (islamic windows), što predstavlja posebno odjeljenje konvencionalne banke koje nudi usluge islamskog bankarstva i finansija. Neke od velikih konvencionalnih banaka koje su otvorile svoje islamic windows su Citibank, HSBC, Standard Chartered, UBS, Deutsche Bank i druge. Isto tako razvijaju se i unapređuju proizvodi odnosno ugovori islamskog bankarstva, razvijaju se islamska tržišta kapitala i islamska međubankarska tržišta, dualni bankarski sistemi u nekim zemljama poput Malezije te se kreiraju i prvi finansijski i računovodstveni standardi u cilju efikasnijeg poslovanja islamskih finansijskih institucija, što je dovelo do formiraja određenih međunarodnih organizacija koje imaju za cilj da promovišu primjenu šerijatskih standarda u poslovanju islamskih finansijskih institucija. Tu se posebno ističe uloga Organizacije za računovodstvo i reviziju islamskih finansijskih institucija (The Accounting and Auditing Organization for Islamic Financial Institutions- AAOIFI), kao i Generalnog vijeća za islamske banke i finansijske institucije (General Council for Islamic Banks and Financial Institutions – CIBAFI).

Kada govorimo o globalnoj rasprostranjenosti islamskih finansija, prema klasifikaciji MMF-a iz 2017. godine, ono je prisutno u više od 60 zemalja širom svijeta s ukupnom vrijednošću od 2,524 triliona USD u 2018. godini. Sistemski važno znači da je stepen učešća u bankarskom sektoru iznad 15% pa je tako vrijednost islamskog bankarstva u 2018. godini iznosila 1,760 triliona USD. Kolika je zainteresovanost za ovaj vid poslovne aktivnosti govori podatak Thomson Reutersa da je trenutno više od 1.400 islamskih finansijskih institucija u svijetu, dok je u 2018. godini, na globalnom nivou, registrovano 968 institucija koje pružaju neki vid edukacije iz oblasti islamskih finansija i bankarstva.

Šta je osnovna razlika između klasičnog i islamskog bankarstva?

Kao što sam već spomenula, osnova islamskog ekonomskog sistema jeste ostvarenje javnog interesa. U literaturi koja se bavi ovom oblašću definisan je termin islamska moralna ekonomija koja, kako to ističe uvaženi profesor Mehmet Asutay, predstavlja religijski baziran odgovor na neuspjeh ekonomskog razvoja u muslimanskom svijetu, bilo kapitalističkog, socijalističkog ili nacionalističkog, s autentičnim značenjem proizašlim iz ontologije islama, koji posebno naglašava društvenu dimenziju ekonomije. To znači da u poslovnom procesu jedna strana ne može biti dovedena u lošiji položaj u odnosu na drugu, jer bi se time narušio veoma izražen princip u islamu kao religiji, ali i samom islamskom rezonovanju ekonomske aktivnosti, a to je princip pravednosti. Iz tog razloga islam kao religija zabranjuje kamatu što je jedna od najčešće uočenih razlika između islamskog i konvencionalnog bankarstva. Zabrana uzimanja i davanja kamate naglašena je u Kur’anu u kojem se kaže: “A Allah je dozvolio trgovinu, a zabranio kamatu”. Upravo taj akcenat na trgovini podrazumijeva da se u islamskom bankarstvu banka posmatra kao partner. U praksi to znači primjenu prinicpa raspodjele profita i gubitka (engl. profit and loss sharing paradigm). U šerijatskom pristupu pozajmljivanje se ne smatra legitimnom profitabilnom aktivnošću, već visina prinosa zavisi od ekonomskih rezultata projekta, što znači da stvaranje dodatne vrijednosti treba biti rezultat partnerstva između investitora i korisnika sredstava koji dijele i nagradu i rizik. Na taj način se nagrada, koja je u vidu ostvarenog profita, obezbjeđuje ne tako što je unaprijed određena (kamata), nego što je “zarađena” po osnovu uspješnosti projekta.

Pored zabrane kamate, islamska ekonomija zabranjuje i gharar (špekulativne aktivnosti, odnosno neizvjesnost), kao i majsir (kockanje). Gharar je povezan s neizvjesnošću u pogledu nedostatka informacija o predmetu ugovora od jedne ili obje ugovorne strane. Nastaje kao posljedica neupućenosti u bitne elemente transakcije kao što je naprimjer tačna cijena predmeta kupoprodaje. S druge strane, može da se radi o prodaji nečega što u suštini ne mora ni da postoji, što šerijatski nije dozvoljeno, jer se kosi s principom pravednosti. U konvencionalnoj ekonomiji klasičan primjer ovakve situacije jesu izvedeni vrijednosni papiri koji su 2007. bili pokretač svjetske ekonomske krize. Kriza je pokazala sve prednosti islamskog načina poslovanja, budući da islamska ekonomija zahtijeva da se aktivnosti provode u okviru realnog sektora, gdje se novac ne tretira kao roba, nego isključivo kao sredstvo razmjene. Taj stav je najbolje opisao profesor Necati Aydin istaknuvši da je odsustvo morala u finansijskom sektoru rezultiralo time da poslovanje po principu “nevidljive ruke” ustvari može dovesti do pojave “ruke koja krađe” (engl. stealing hand).

Pored prethodno navedenih isključivih zabrana u islamu, islamska ekonomija zasnovana je na finansiranju onih poslovnih aktivnosti koje nisu u suprotnosti sa Šerijatom (arap. halal odnosno dozvoljene) za razliku od onih koje su zabranjene (arap. haram), kao što su aktivnosti za koje postoji isključiva zabrana u Kur’anu, poput proizvodnje alkohola, proizvoda od svinjskog mesa, igre na sreću itd.

Kako je ono riješilo problem zabrane kamate u islamu te koji su ostali izazovi bili postavljeni ispred njega?

Islamske banke obavljaju funkciju posrednika i povjerenika novca drugih ljudi, ali s naglaskom da prihode i gubitke dijele sa svojim deponentima omogućavajući im da imaju određeni vid vlasničkih prava u poslovnim transkacijama. Općenito, islam kao religija se ne protivi ostvarenju dobiti ili finansijske koristi, ali važno je napomenuti da postoje određena pravila koja moraju biti ispoštovana, a prije svega da mora postojati napor odnosno konkretna aktivnost koja dovodi do toga da je poduzeti poduhvat produktivan (dovdi do povećanja vrijednosti) i koji rezultira profitom koji je u skladu sa šerijatom, odnosno koji je dozvoljen. Upravo tu se ogleda razlika između islamskog pristupa kamati, jer u konvencionalnom bankarstvu kamata ne dovodi do ostvarenja dodatne vrijednosti, već se transferira s jedne na drugu stranu uključenu u poslovnom procesu u određenom vremenskom periodu. U tom kontekstu, kamatna stopa u islamskom bankarstvu je zamijenjena sa stopom povrata, koja se ostvaruje na ugovore o razmjeni ili dijeljenju rizika. U praksi, kamata je određena unaprijed, vezana je za vremenski period i iznos zajma i u većini slučajeva je pozitivna. Za razliku od tog pristupa, profit je postodređen i njegova konačna vrijednost nije poznata dok poduzeta poslovna aktivnost nije završena i isto tako može biti i pozitvan i negativan, ali i imati vrijednost nula.

Islamsko bankarstvo pored finansijskih elemenata uzima u obzir i nefinansijske elemente jednog poslovnog poduhvata, kao što su rad, znanje i vještine, što je dovelo do toga da su se vremenom razvili određeni proizvodi, odnosno ugovori islamskog bankarstva koji se u suštini mogu podijeliti na dvije skupine: oni koji su zasnovani na paradigmi podjele profita i gubitka (Mudarabah, Musharakah) i oni koji nisu (Murabaha, Ijarah, Istisna, Qard-hasan). Interesantan je podatak da je islamsko partnerstvo (Mudarabah) doneseno iz Jerusalema u Francusku tokom 12. stoljeća i inkorporairano je u Lex Mercatoria – evropski zakon o trgovini tokom srednjeg vijeka. Isto tako specifičan je i odnos islamskih banaka prema prihodu ostvarenom od aktivnosti koja nije šerijatski dozvoljena. Naprimjer, islamska banka se, poslujući na međunarodnom ili lokalnom tržištu, može naći u situaciji da stekne prihod po osnovu aktivnosti koja šerijatski nije dozvoljena. Takav prihod banka ne smije evidentirati kao svoj, niti koristiti ta sredstva, već je dužna da ta sredstava transferiše kroz sistem donacija, dobrotvornih aktivnosti ili nekog drugog vida pomoći društvenoj zajednici.

U poslovanju islamskih banaka iznimno je važno objasniti ulogu šerijatskog odbora, što je jedna od ključnih razlika između konvencionalnih i islamskih banaka. Šerijatski odbor ima ulogu “religijskog savjetnika u kući” koji se brine o tome da su investicije i ulaganja islamskih banaka u skladu sa šerijatskim propisima. U tom pogledu postojanje šerijatskog odbora garantuje da je islamska banka zaista posvećena ispunjenju islamskih principa i da su proizvodi odnosno ugovori koje nude šerijatski prihvatljivi. Njegova uloga dolazi do izražaja i kada je riječ o izloženosti šerijatskom riziku koji konvencionalne banke nemaju, a koji se javlja kao posljedica neusklađenosti sa šerijatskim pravilima.

Islamske banke jesu poslovne institucije koje teže ka ostvarenju profita, ali cilj njihovog poslovanja svakako ima i drugačiju konotaciju, jer one imaju dvojaku poziciju u društvenoj zajednici: religijsku i finansijsku. Religijska se odnosi na ispunjenje šerijatskih uslova poslovanja, dok se finansijska fokusira na to da raspoloživa sredstva banke koriste za poduzimanje društvenokorisnih aktivnosti. Time se naglašava univerzalna poruka islamskog bankarstva koje kao takav vid poslovne aktivnosti nije namijenjeno isključivo muslimanima, nego svim ljudima. O tome najbolje svjedoče iskustva velikih zapadnih zemalja poput Velike Britanije, Francuske, Kipra, Njemačke, Luksemburga, a odnedavno i Norveške, kao i mnogih drugih. U tom kontekstu podrška države za razvoj ovog vida poslovne aktivnosti je izuzetno bitna, jer je potrebno usvojiti i implementirati adekvatnu zakonsku regulativu koja reguliše ovu oblast i istovremeno omogućava jednake uslove poslovanja islamskim bankama kao i konvencionalnim.

Ko su danas glavni subjekti na ovom segmentu bankarskog tržišta te da li su trendovi na njemu slični onima na tržištu klasičnih banaka?

Tri su zemlje na svijetu koje su konvertirale svoje finansijske sisteme u islamske: Iran, Pakistan i Sudan. U analizi islamskog bankarstva vrlo često se zemlje posmatraju u okviru određenih skupina po osnovu specifičnih karakteristika za dati region. Analizirajući tri faktora: ekonomski rast (trenutni i budući), veličinu ekonomije i populaciju i strateški značaj za globalni biznis, Ernst & Young su u izvještaju “World Islamic Banking Competitiveness Report 2014” ustanovili novu skupinu zemalja pod imenom KISMUT (Katar, Indonezija, Saudijska Arabija, Malezija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Turska). U KISMUT zemljama je skoncentrisano 80% vrijednosti ukupne aktive islamskog bankarstva, čime su ove zemlje identifikovane kao one s najvećom stopom rasta islamskog bankarstva. Pored toga, radi se o prostoru gdje živi oko 67% klijenata, odnosno korisnika usluga islamskog bankarstva. Pored KISMUT skupine, u analizi islamskog bankarstva se najčešće spominju GCC zemlje odnosno zemlje Zaljeva kao bogate zemlje izvoznice nafte, kao i zemlje MENA odnosno Srednjeg Istoka i Sjeverne Afrike. Važno je napomenuti da među ovim zemljama postoji preklapanje pa su tako neke zemlje KISMUT skupine poput Saudijske Arabije ili Katara istovremeno i članice GCC regiona.

U analizi stepena razvoja islamskog bankarstva i finansija u određenoj zemlji, mogu se koristiti dva indeksa: Islamic Finance Country Index (IFCI) i indikator razvijenosti islamskih finansija (Islamic Finance Develpoment Indicator ili skraćeno IFDI). IFCI je prvi indeks razvijen 2011. godine sa ciljem mjerenja stepena razvoja islamskog bankarstva i finansija, kako među državama tako i među regionima, dok je IFDI kompozitni indeks koji mjeri ukupnu razvijenost industrije islamskih finansija baziran na podacima iz 131 zemlje. Apsolutni pobjednik oba indeksa za rangiranje, kako za prethodne tako i za 2019. godinu, je Malezija. Slučaj Malezije je veoma zanimljiv za analizu zato što je u zemlji implementiran dualni banakarski sistem gdje pored konvencionalnog slobodno funkcioniše i islamski. Malezija je svjetski lider i u emisiji islamskih obveznica (sukuk), koja nakon Irana i Saudijske Arabije zauzima treće mjesto u svijetu po vrijednosti islamskog bankarstva.

Kada govorimo o rangiranju na osnovu banaka, primat u ovoj oblasti imaju islamske banke upravo iz GCC regiona i KISMUT skupine gdje su, prema rangiranju časopisa The Asian Banker za 2019. godinu, tri najveće islamske banke na svijetu Al Rajhi banka iz Saudijske Arabije, Kuwait Finance House iz Kuvajta i Dubai Islamic Bank iz UAE. Pored ove tri banke duga je lista onih koje se također svrstavaju kao izvrsne u svom poslovanju poput Qatar Islamic Bank iz Katara, Abu Dhabi Islamic Bank iz UAE, CIMB Islamic iz Malezije, Al Baraka Banking Group iz Bahreina itd.

Ipak, važno je napomenuti i određene trendove kada je riječ o stepenu zastupljenosti islamskog bankarstva. Naime, i pored impresivnih brojki i rasta u proteklom periodu, islamsko banakrstvo nije jednako zastupljeno među spomenutim zemljama. Npr. najmnogoljudnija islamska zemlja na svijetu je Indonezija gdje je islamsko bankarstvo zastupljeno sa svega 5% za razliku od Irana sa 100% zastupljenosti ili Malezije sa 30% zastupljenosti. To nam govori da islamsko banakarstvo nije isključivo vezano za islamske zemlje, što otvara mogućnost daljnjeg razvoja ovakvog vida poslovanja na globalnom nivou. U tom pogledu važano pitanje svakako će biti koncept adekvatnije regulacije same industrije islamskog bankarstva u pogledu standardizacije, ali i veće zastupljenosti emisije tzv. green sukuk, odnosno zelenih islamskih obveznica radi gorućeg problema klimatskih promjena.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *